IPA PROJEKT  Zapošljivost unatoč invaliditetu

Program Europske unije za Hrvatsku: IPA Komponenta IV - Razvoj ljudskih potencijala -
Poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada. Ovaj projekt financira EU.

Zaposliti invalida?

Situacija: dolazi vam simpatičan dečko/cura, rastura na kompu, poznaje sve relevantne programske jezike, zna web dizajn, svjež sa faksa i perspektivan – posve odgovara vašem poslu. Jedino – u kolicima je.

Napomena: zakonski termin je: “osoba s invaliditetom”, ali koristimo namjerno izraz “invalid”, da naglasimo svakodnevnu negativnu društvenu notu odnosa prema njima. Ovaj tekst je pisan za one koji smatraju da je odgovor na naslov NE ili barem ZAŠTO?

Često je puta situacija takva da se osobe s invaliditetom diskriminira. Zanimljivo je da je riječ invalid sama po sebi nezgodna – lat. invalidus – slab, nemoćan. Ipak, sumnjam da je našim poslodavcima značenje riječi problem. Tu se u velikom broju slučajeva radi o predrasudama zbog neinformiranosti, tako da ih u ovom tekstu namjeravamo pobiti.

Predrasuda 1: Invalidu treba stalna pomoć, treba trčat’ za njim, pazit kako se s njim priča – oprezno.. ma puno muke, a dobijem “zdravog” za iste pare

Razmislite. Vaš novi zaposlenik ima preko 18 godina. Radi se o punoljetnoj osobi koja sa svojim stanjem živi iz dana u dan. Svaki dan. I ne samo da živi, već su joj najnormalnija stvar korištenje kolica, a i ostalih nužnih pomagala. Invalidi najčešće NE VOLE da ih se žali, da ih se stavlja u nekakve posebne kategorije, jer oni nisu niti slabi niti nemoćni. Razmislite. To su ljudi koji unatoč velikim tjelesnim nedostatcima imaju snagu duha i volju da ne samo žive svoj život iz dana u dan, nego da budu produktivni građani ovog našeg društva – hvale vrijedna motivacija koju nemaju mnogi “normalni”, zar ne? Ovo sve govori da se ispred vas nalazi pojedinac koji već u startu pokazuje da ima snagu kojom se nosi sa životnim teškoćama koje su često mnogo veće od vaših. Zar ne zaslužuje priliku da tu snagu upotrijebi i u radu?

Predrasuda 2: Za invalida treba izgraditi pristup ovamo, onamo, prilagoditi prostorije.. ma to je zaista preskupo.

Ovdje preskačem činjenicu da zakon daje olakšice za prilagodbu prostorija za rad invalidnih osoba i nastavljam prema kompromisu: U velikom broju slučajeva, invalidi se javljaju na posao za koji su osposobljeni i koji mogu obavljati u skladu sa svojom dijagnozom ili stanjem. To automatski znači da prilagodbe koje radite mogu biti mnogo jeftinije, ako ne i nepostojeće! U određenim situacijama vašeg zaposlenika možete osposobiti za rad od kuće, gdje u vlastitom, sebi prilagođenom domu, obavlja istu djelatnost koju rade vaši drugi zaposlenici na radnom mjestu. Na ovaj način nemate troškove prilagodbe radnih prostorija, a i veliki se broj poslova može odraditi upravo na ovakav način. Sjetite se da ovako možete popuniti radna mjesta koja po svojoj namjeni ne zahtijevaju stalnu prisutnost u poslovnom prostoru. Ako se brinete za pravnu pozadinu ovog prijedloga, podsjećam vas da Zakon o obveznim odnosima ima kao temeljno načelo dispozitivnost – slobodu ugovaranja. Dakle, ugovorite rad i uvjete rada kako želite, a na vama je i na zaposleniku kako ćete srediti detalje. U konačnici – vama ušteda, njemu (ili njoj!) prilika i svi zadovoljni!

Predrasuda 3: Invalid na radnom mjestu izgleda ružno.

E sram vas bilo. Ali neki ovako misle. Sad ćemo marketinški i o ovome. Dragi poduzetnici – ne samo da invalid u vašoj firmi ne izgleda ružno, nego može doprinijeti ugledu i dobrom glasu vaše tvrtke! Uz adekvatnu kampanju, možete se u javnosti oslikati kao tvrtka koja ima sluha za invalidne osobe – tvrtka gdje su svi djelatnici jednaki! U doba facebooka i milijardi skupina i grupa (npr. grupa: “I invalidi su ljudi” broji nešto preko 20 000 članova), vaša se inicijativa može JAKO pozitivno odraziti na vaše poslovanje, ako je dobro iskoristite. Zato predlažem da umjesto ružnog pačeta u invalidnoj osobi vidite “zlatnu koku”. Naravno – bez diskriminacije. Ako smo rekli da su svi jednaki, pazite da se vaši ne-invalidni zaposlenici ne osjećaju zakinuto. Diskriminacija koja nije uvjetovana poslovnim uspjehom nije nipošto niti dobra ni poželjna…

Predrasuda 4: Invalidi su često bolesni.

To je isto kao i reći da su žene često trudne. Neke jesu, i to nekad – u specifičnim uvjetima, da ne pojašnjavam. Jednako tako, ovisno o specifičnim okolnostima – invalidu i njegovoj dijagnozi, s kojom trebate biti upoznati, ovisi i njegova bolest. Često puta nema nikakve bolesti, jer npr. ozljeda kralježnice ne znači kronična oboljenja. U drugim slučajevima, stanje može biti i složenije, ali umjesto da takvom zaposleniku “date nogu” već u startu, razmislite postoji li manje zahtjevna pozicija koja bi bila dobra za njega, a koju bi, u skladu sa svojom situacijom mogao bez teškoća obnašati. Dakle; prilagodite se. Rezultat? Učinili ste dobro djelo – dali ste čovjeku priliku da svojim radom stekne sredstva za brigu o svom zdravlju i poboljša kvalitetu življenja za sebe i obitelj. Nije vam dovoljno? Onda ovako: ovakav zaposlenik će znati cijeniti situaciju i bit će lojalniji od onog zdravog što je dobio posao – bolesnom čovjeku je potrebniji novac od zdravog… U konačnici ovo opet pogoduje imidžu vaše tvrtke i podiže dojam o vama kao šefu kojeg je briga za zaposlenike. Slobodno oglasite vaše postupke i pokupite pozitivne bodove javnosti. Ovakvim postupkom prisilit ćete konkurenciju da čini to isto, ako želi ići s VAMA u korak.

Predrasuda 5: Drugi će se zaposlenici ljutiti ako ga zaposlim, jer će misliti da ga zapošljavam zato što je invalid…

Komunikacija u tvrtci je tema jednog od mojih predavanja i ovdje ukratko iznosim samo sljedeće: Ne dozvolite da vam tvrtka bude igralište “gluhog telefona” – gdje vi kažete nešto, a onda o tome svi pričaju i nadodaju svoje “sočne” detalje, dok priča ne preraste u pravu senzaciju. A kad dospije u novine ili među klijentelu… Da i ne govorimo. Jasno dajte do znanja svojim zaposlenicima da ste invalidnu osobu zaposlili ZBOG njezine stručne spreme i pozitivnog dojma o njezinim sposobnostima, a ne jer je invalid. Razgovarajte sa svojim zaposlenicima. Pokažite i invalidnoj osobi i ostalima da se prema svima JEDNAKO odnosite. Hvale i pokude dijelite na jednak način i neka sankcije pogađaju svakog djelatnika koji za njih ispunjava uvjete, pa i invalidnu osobu. Ovo pozitivno djeluje na invalidnu osobu, jer joj govori da je JEDNAKA drugima, a ostalima pojašnjava da tu nema favoriziranja. Omogućite zaposlenicima da se međusobno druže i koristite team building situacije za zbližavanje s pridošlicom. Ljudi gube predrasude u komunikaciji. I najvažnije od svega – ne mijenjajte svoje ponašanje nakon dolaska invalidne osobe. Ovo zlatno pravilo vrijedi za svakog novog zaposlenika, jer se često događa da ostali to vide kao favoriziranje (kad ste odjednom blaži) , ili u suprotnom slučaju, stigmatiziranje pridošlice (kad ste strogi – to je sve kriv “ovaj novi” – dok ga nije bilo sve je bilo OK… sigurno nas olajava iza leđa šefu..).

Još neke predrasude…

Često čujem “zanimljive” predrasude, kao npr. invalidnost često slijedi mentalna retardacija, pa je zapravo velika vjerojatnost da su svi oni bar malo retardirani… Ovo ne treba niti komentirati… ali hoću. Dakle. Veliki broj invalidnih osoba NISU mentalno retardirani, nego su u svojoj je situaciji zbog vanjskih faktora – prometna nesreća, degenerativne promjene u živčanom sustavu, tako da je u najmanju ruku brzopleto “trpati ih sve u isti koš”. S druge strane, osobe sa mentalnom retardacijom imaju to stanje dijagnosticirano i nisu u mogućnosti obavljati poslove koji nadilaze njihovu mentalnu sposobnost. Takvi pojedinci neće završiti fakultete, a neki niti srednje škole. To naprotiv, ne znači da manje vrijede ili da su “glupi”. To znači da su JEDNAKO sposobni (ako ne i efikasniji!)  u svom dijapazonu djelatnosti kao i drugi ljudi. Slagač polica sa blažom varijantom downovog sindroma JEDNAK je zdravom slagaču polica, u okviru njegove djelatnosti, a često puta i efikasniji, jer su osobe sa downovim sindromim sugestivnije od zdravih, tako da uz adekvatno vodstvo i prilagođene zadatke ostvaruju veći radni uspjeh. Što kažete na ovo?

Kolicima treba puno prostora. Pogledajte malo oko sebe, i primijetit ćete da postoje sklopiva kolica. Osim toga, veliki broj invalida je sposoban prijeći sa svojih kolica na sjedalicu i obavljati svoj posao. Dakle, i ne treba puno prostora.

I za kraj jedan fini ZAKON. Pročitajte i pronaći ćete dodatne poticaje za zapošljavanje ovih osoba. Ako i dalje mislite da su invalidne osobe građani drugog reda, imamo za vas i jednu finu deklaraciju.